Priče

                                                               

 May 18, 2012  

  
U zbirci "Antidepresiv" koju je sačinila Mirjana Bobić Mojsilović, nakon objavljenog konkursa na kome je učestvovalo preko 800 autora, Vesnina priča "Mina" pronašla je svoje mesto. Ovde imate priliku da je pročitate, uživajte! :)

                                      
                                           "Mina"
                                                                                     
 Smešim se. Prstima nežno dodirujem zlatne korice knjige. Polako prelazim po površini naslovne strane, u neverici šta to vidim pred sobom. Gledam u pisana slova, „m“ i „n“ su ukrašena. Mina Aksentijević. Dobro mi je poznato to ime i prezime.
 Otvaram prvu stranicu. Uobičajni podaci o izdavaču i broju tiraža. Kao da dodirujem nešto sveto, pažljivo listam do sledeće strane. Prazna je. Verovatno ostavljeno mesto za posvetu. Na trećoj strani čeka me ono o čemu mi svi pričaju. Osmeh mi se širi, oči gledaju još strastvenije. Čitam: „Mojoj profesorki Jasmini. Sve sam Vas čula, i sve razumela. I hvala na onolikim satima, rečima, na energiji koju ste mi davali. Ovo delo, ovaj roman, nikada ne bi ugledao svetlost dana da nije bilo Vas.“. I njen potpis na kraju.
 Vredelo je.
 Te godine, imala sam prepunu klasu đaka. Kao da su svi želeli da sviraju isključivo klavir. Bila su to mahom nadarena deca. Puna talenta i energije. Onaj profesor koji kaže da su mu sva deca jednako draga, i da mu svi isto prijanjaju za srce – laže. To zaista nije istina! Uvek se neko više podvuče pod kožu...
 Nju su mi doveli u klasu te godine. Roditelji su tražili premeštaj od predhodne profesorke. Nisam znala šta da očekujem. Bila je završni razred, nije je zanimalo da nastavi srednju muzičku školu. Mislila sam da će biti mučno.
 Bilo je potpuno suprotno od toga.
 Mina je po rasporedu dolazila na časove ili jako rano ujutru, ili veoma kasno uveče. Ni jedno, ni drugo vreme, nije joj odgovaralo. Rano, kada smo dolazile i pre osam, vukla se u svojim crnim farmerkama, kose bačene preko lica, sa izrazom dosade i pospanosti. Ali je dolazila. Uvek! Veče joj nije odgovaralo jer je umesto časova klavira više želela da gleda omiljene serije, ili da bude napolju sa društvom. Bar mi je tako govorila. Ali ni jednom nije izostala.
 Njeni roditelji su mi prišli sa izrazom duboke zabrinutosti, sa rečima zahvalnosti. Kao da su osećali da su je ispustili, izgubili. Kao da joj nije bilo spasa. A meni je delovala kao jedna pametna, sadržajna devojčica, možda jedino previše zrela za svoje godine. Bila je buntovna tačno do granice do koje je trebalo. Bila je svoja na onaj način na koji svaki budući umetnik jedino i zna da bude.
 Sećam je se jako dobro. Kao da nije prošlo deset godina. Posebno se sećam naših razgovora. Mislim da je zbog toga i dolazila na časove. Klavir ju je zanimao kao usputna pojava. Bilo je to nešto po čemu se izdvajala od drugih, a u tim godinama to joj je bilo najvažnije.
 Na jedan čas ušla je naročito besna. Bacila je fasciklu na stolicu, sela za klavir i prekrstila ruke.
 „Šta bi?“, pitala sam je dok sam zapisivala nešto u dnevnik. Nisam ni uspravila pogled. Ćutala je. Strpljivo sam čekala odgovor.  
 „Ma ništa!“, odgovorila je nakon celog minuta. Nisam podizala glavu.
 „Moji nemaju da mi daju pare za letovanje!“, sama je progovorila nakon duže stanke.  
 „Kako to? Pa zar ne putujete svako leto zajedno u Crnu Goru?“, pitala sam.
 „Pa da! Ali ja sam htela da idem ove godine sama! Sa drugaricama, ili sa sestrom! Smara me više da idem sa njima!“, huhtala je.
 „A jesi li ikada pomislila da njih ne smara? Da te se užele preko godine, i da jedva čekaju letnji raspust da svi budete zajedno?“, rekla sam mirno, ustala i dnevnik stavila na prvu policu ormara.
 „Ma ne znam! Ionako me svakodnevno smaraju! Šta će mi još i na raspustu!“, nastavila je da se duri. Uzela sam njenu fasciklu i izvadila note. Sonata! Sigurna sam da ovo nije vežbala. Polako sam ih stavljala na pult i čekala njenu reakciju.
 „Kako moj brat može da ide sam, a ja ne mogu?“, sada me je konačno pogledala. Razgovor je za nju bio najjače oružje. Kada nije vežbala za čas, gledala je da me zamajava pričom, ne bi li što više vremena potrošila. Sećam se da sam joj popuštala u toj igri, i pravila se da ne vidim šta radi. Znala sam da je takav ritam drži u muzičkoj školi, i da bi u suprotnom odustala.
 „Pa ne znam. Koliko on ima godina?“, pitala sam.
 „Šesnaest!“, odgovorila mi je.
 „Pa zar ne misliš da ga puštaju samog zbog toga što je stariji od tebe?“, rekla sam iznenađeno.
 „Ma kakvi! Nego ujak ima love, pa im se može! Eto, jedini u familiji nema fakultet, a ima kintu“, rekla je izražajno, kao da je pobedila nekog bitnog sagovornika.
 „A čime se bavi?“, nastavila sam da postavljam pitanja.
 „Ima neki privatni biznis, ne znam. Nešto je i nasledio. A to što ja nemam šta da nasledim, to nikom ništa! Šta ste Vi dobili od svojih matoraca?“, pogledala me je upitno. Tek je počela da stavlja puder na lice, i još uvek nije znala kako to da učini a da joj ne ostanu fleke. Mazala je oči crnim krejonom. Oblačila se u tamne boje. Darkerka.
 Ustala sam sa stolice, i prišla prozoru. Proleće samo što nije došlo. Sneg se topio pod prvim zracima sunca. Prijala mi je ta toplota, nedostajala mi je tokom zime. Osećala sam njen pogled. Mislila je da me je pobedila. Da me je postidela pitanjem.
 „Mudrost.“, glasio je moj odgovor.
 „Kako, bre, mudrost? To je starinski naziv za neki stan, auto, biznis?“, zezala se uz smeh.
 Okrenula sam se ka njoj da vidim da li me pažljivo sluša. „Ne, Mina. Nisam nasledila nikakav stan. Niti automobil. Moji roditelji su mi dali svo svoje slobodno vreme, svoje znanje, i svoja životna iskustva. Jel znaš ti da vreme nema cenu?“, upitala sam je filozofsko pitanje. Iako je tada bila osmi razred, razmišljala je kao prava devojka. Znala sam da će me razumeti.
 „Kako nema? Ima ona izreka – vreme je novac -.“, pravila se pametna.
 „Ima. Pa to znači da je najskuplje na svetu, zar ne?“, vratila sam joj pitanje.
„Paaaa verovatno. A danas ljudi nemaju slobodno vreme!“, zaključila je i slegla ramenima. Tu sam je čekala!
„Nije baš da nemaju, ali ga imaju sve manje. I zato je važno da čovek radi ono što voli! Jer će mu onda i vreme kada je na poslu biti lepo. A obično već od malena znamo šta bi nas to činilo srećnim.“, zastala sam.
„A šta ste Vi želeli da budete kada porastete? Ono, kada ste bili mali, o čemu ste maštali?“. Uvek mi se činilo da joj je beskrajno teško da mi persira. U tom trenutku sam imala samo trideset godina, i verovatno me je doživljavala kao stariju sestru. Da pravila nisu bila kruta, olako bih joj dopustila da budemo na „ti“.
„Učiteljica.“, brzo sam odgovorila. A u mislima mi se pojavila slika mog učitelja iz Osnovne škole. Bili smo mu prva generacija. Mlad, tek izašao sa fakulteta, pristao je da nas trideset klinaca vodi na rekreativnu nastavu u prvom razredu. Svi roditelji su bili šokirani. Mislim da ga uopšte nisu razumeli. Ja ga danas u potpunosti shvatam. Mogao je tako nešto da uradi samo zato što je do srži voleo svoj posao. Kao što ja volim svoj!
„Pa dobro. Dotle ste i došli.“, rekla je pomalo ironično. „Kao i moji. Smorovi. Dosadna prosveta.“, nastavila je.
„A šta bi ti Mina volela da budeš kada porasteš?“ , pitala sam je naglašavajući svaku reč.
„Bogata!“ , odgovorila je kao iz topa! Opet je nabacila kez. Opet pobedonosno.
 „Dobro. To je dobar cilj. Ali, šta da radiš da bi bila bogata?“, nastavila sam da je ispitujem.
 „Ma nemam pojma! Bilo šta! Samo da imam love! Neću da se grčim kao ovi moji. Evo, ni za to jadno more neće imati.“, rekla je i počela da okreće stranice nota. To je bio znak da želi da prekine razgovor. Da joj nije prijatno. A znala sam i zbog čega.
 Svako od nas ima svoje snove, svoje skrivene ambicije. I čovek je najsrećniji i najispunjeniji kada uspe da ih ostvari. Detinjstvo je doba kada se te želje ili guše, ili puštaju na površinu.
 „A znaš li Mina što sam ja izabrala ovaj posao?“, nisam obraćala pažnju na njenu težnju da promeni temu.
 „Nemam pojma. Zato jer ste štreber, i volite da svirate po ceo dan!“, dala mi je duhovit odgovor.
 Ignorisala sam šalu i nastavila: „Zato što sam znala da je pedagogija za mene. Znala sam da će me najviše u životu radovati da utičem na dečije živote. Da ih bodrim da ostvare svoje ciljeve.“, rekla sam.
 Gledala je u crno - bele dirke. „A lova? Nemate vi nešto mnogo para?“, ovaj put me je pitala nešto tišim glasom.
„Pa nemam.“, bila sam iskrena. „Ali imam vas!“, naglasila sam ovu rečenicu i time je naterala da me na kratko pogleda. U tom momentu u učionicu je uleteo Luka. Po njemu sam merila koliko godina radim u školi. Bio je moj prvi đak. Uvek nasmejan, raspoložen, sejao je pozitivnu energiju. Bio nam je maskota škole.
 „Evo ti primer Luke“; Mina je nastavila da me sluša, vrativši pogled na klavir, ali me je sada Luka znatiželjno posmatrao. „Pamtim ga kao sedmogodišnjaka. Zbunjenog, ćutljivog, povučenog. A pogledaj ga sada! Prestigao me je, ima dužu kosu od mene, a uskoro će i klavir da svira bolje od mene!“, svo troje smo se nasmejali.
 „Da ti ne pominjem Anju, koju sam skoro srela u gradu, predavala sam joj dve godine. Pretrčala je ulicu da bi me zagrlila i upoznala sa drugaricom.“; nastavila sam da govorim. „A tek moja Aleksandra, koja je odavno u gimnaziji, i koja mi samo s’vremena na vreme pusti neki „sms“ na temu naših davnih časova, i toga kako joj je bilo lepo kod mene u klasi. Uvek mi ulepša dan.“, završila sam.
 „Mina, mene te stvari čine živom. Kada vidim da sam vam pomogla, da sam vas naučila nečemu. Razumeš?“, ćušnula sam je laktom. I dalje je ćutala. Gledala je svoje ruke na dirkama.
 „A šta Vi mislite da ja treba da radim? Gde me Vi vidite?“, sklonila je konačno ruke sa klavijature i pogledala me opet.
 „Pa ne znam. Šta voliš? Obzirom da si kampanjac, i da si rečita, vidim te na pravima ili možda političkim naukama“, nabrajala sam fakultete.
 „Ma ne.“, opet kao da se povukla u sebe. Pogledala sam u Luku koji je za divno čudo ćutao. To nije ličilo na njega. Izgleda da je osetio važnost situacije, važnost razgovora, pa nije hteo da ometa.
 „Pa šta onda? Šta voliš najviše da radiš? Šta te ispunjava? Šta bi mogla da radiš i za džabe, a da opet budeš srećna? Pusti ujaka i njegovu lovu! Misli sada na sebe!“, bodrila sam je da se otvori. Opet je neko vreme samo ćutala. Znala sam da moram da sačekam odgovor. Bila sam zahvalna Luki na saradnji. Da je makar i jednu reč rekao, time bi je podsetio da je tu. Tada bi se Mina zauvek zatvorila. A tako sam jako žudela da čujem šta je to u njoj. Koja je to umetnost koja se gura, i traži svoj put ka svetlosti. Šta ja to nazirem?
 Posle izvesnog vremena tišine, tiho je rekla: „Da pišem“. Zadržala sam dah. Čekala sam da to kaže glasnije.
 „Volela bih da pišem! Da budem novinar, ili pisac“, ponovila je nešto glasnije i podigla glavu.
 Osmeh mi je napao lice. Isti onaj osmeh koji imam danas, kada čitam njenu posvetu, kada držim njen prvi roman u rukama. Uspela je! Izborila se za svoj san, oslobodila je svoj talenat, svoju umetnost.
 „I bićeš Mina“, rekla sam joj, i zatvorila poklopac klavira. „Idi piši!“.
Vesna Surčulija Radić i Mirjana Bobić Mojsilović








                                                                                   

8 comments:

  1. Jako mi se svidjaju priče, nadam se da će uskoro biti i po neka nova :) Pozdrav od mene ;)

    ReplyDelete
  2. Hvala Aleksandre puno! :)
    Biće sigurno novih priča! :)
    Veliki pozdrav!

    ReplyDelete
  3. Sjajno! Price su me zaista dotakle. Puno srece i novih prica. Vladislav

    ReplyDelete
  4. Hvala puno!!
    Biće još priča, a treba da izađe i prvi roman, ako bude sreće tokom jeseni! :)
    Veliki pozdrav!

    ReplyDelete
  5. Veoma lepo. Vesna, Ti si veoma talentovana.

    Branko Korenic

    ReplyDelete