Stiglo
je toplije vreme. Za mene je to znak da treba da obujem patike za trčanje.
Trčeći poslednjih dana, nešto sam
primetila što sam poželela da podelim sa vama. Naime, sve osobe pored kojih sam
prolazila - pričale su preko mobilnih telefona. Bilo da neko šeta dete, pa
čujem kako razgovara sa bakom; bilo da neko šeta kuče; ili se vraća iz
prodavnice, sa nekoliko kesa u jednoj ruci, druga je u 90% slučajeva
rezervisana za mobilni telefon.
Shvatila sam da smo postali robovi te sprave.
Ne postoji vreme koje odvajamo za sebe i svoje misli. Ono vreme kada
RAZMIŠLJAMO. Jer, ako smo stalno nečim okupirani: poslom, porodicom,
razgovorima preko telefona, kada stižemo da razmišljamo, da oslušnemo sebe? Retko, ili ako smem da
kažem - nikada.
Čovekom koji ne razmišlja, može lako da se
MANIPULIŠE. On nema svoje stavove, već kao sunđer upija tuđe. U vremenu u kome
živimo, kada se novinarstvo dovodi u pitanje, i ne znamo da li je tekst stav
novinara ili pr neke kompanije, političke partije ili ličnosti, mi u velikoj meri dobijamo
servirane informacije. I ako nemamo vremena da o njima razmislimo, da ih
uporedimo sa ostalim vestima, procesuiramo, dešava se da sve uzimamo zdravo za
gotovo. Na „prvu loptu“.
O nerazumevanju sebe i svojih osećanja da ne
govorim. Ljudi su sve agresivniji, nervozniji, a čini mi se da ne zastaju da
razmisle što je to tako. Da promene ono što im smeta.
Pitam se dokle će nas to sve dovesti?
Ovu fotografiju sam pozajmila od drugarice,
ona je uhvatila predivni trenutak u Sijeni prošle godine. Citiram šta je
napisala kao opis: “Pitali smo - šta oni ovde rade, na sred trga? - Usledio je odgovor -SEDE
I RAZMIŠLJAJU! -“...