Devedesete su sjajan izgovor svakom
političaru na ovim prostorima. „Vidite da je sada bolje nego devedesetih“,
često imamo priliku da čujemo. U svim segmentima je to sjajan paravan. Tako je i
u kulturi.
Tih famoznih devedesetih, imali smo u
Beogradu sjajnu kulturnu ponudu. Pre svega mislim na pozorišne predstave.
Odlazak u pozorište bio je ventil za sve, od glumaca, do publike. Glumci su
tada, kao i većina građana, živeli od par maraka koje je neko nazivao platom,
koja se do prve pijace pretvarala u kilo voća. Ali, glumci su vredno radili.
Na daskama koje život znače prikazivali su probleme društva, kritikovali, pokazivali kako bi trebalo da bude. Držeći i sebe, i nas, u životu. Istih tih devedesetih, bilo mi je normalno da
ne kupim kartu za pozorište, jer niko tada nije imao para, i bilo mi je potpuno
u redu da sačekam da svi uđu, a da onda mi koji nemamo karte budemo pozvani
unutra. Mađutim, danas mi to nije u redu. Kao što mi nije u redu da su umetnici
danas na niskim granama preživljavanja, kao devedesetih...