Thursday, May 31, 2012

KULT MLADOSTI


  Nakon što sam proslavila trideseti rođendan koleginica me je upitala: „Hej, koju kremu protiv bora Ti koristiš?“.
Šta?? 

  Odgovorila sam joj da ne koristim nijednu, a zatim je pogledala upitno po sistemu - jel bi trebalo? Od tada razmišljam na zadatu temu i obraćam pažnju na pregršt reklama gde svi pominju: neki Q10 - ja zaista ne znam šta je to; pa onda kolagen - još manje znam šta je ovo, razne voćne kiseline, vitamin E i još mnogo drugih stvari, koje navodno ako se redovno upotrebljavaju mogu da  umanje bore. Kao da su bore broj jedan problem u svetu!

  Ne znam kada je mladost postala takav kult, takav mega hit! Od kada je strašno out odlazak u zasluženu penziju ili mudrost stečena tokom života? I pitam se da li je to svugde u svetu ili samo kod nas?

  Svi su poludeli za mladalačkim izgledom. Žene se izgladnjuju da bi imale težinu iz mladosti, idu na operacije, ugrađuju silikone da bi im grudi izgledale kao pre trudnoće (iako je dokazano da to šteti zdravlju!), zatežu se, i izlažu raznim laserima. Muškarci se kvarcuju, farbaju, i depiliraju. Da budem jasna, nemam ništa protiv fizičke aktivnosti, zdrave ishrane, doterivanja, vođenja računa o sebi, lepoj i skladnoj garderobi, ili dobroj frizuri. Samo imam protiv protivrečenja vremenu. 

  Evo, ja sam u tridesetoj dobila prve sede. I šta sada? Jel to znači da treba da postanem opsednuta tinejdžerskim sjajem kose i da jurim i isprobavam po ceo dan farbe koje će me do tog sjaja dovesti.  Pa čekaj, po nekoj dobroj računici, to nije ni polovina života gde sam sada, zar treba ta ludačka ideja o izgledu kao u dvadesetim da me prati non stop?

  E, pa, ne slažem se! Mislim da se na taj način beži od pravih vrednosti i da se ljudi dovode do stalnog nezadovoljstva. A kada dobro razmislim, ja se ne bih ni vraćala u dvadesete: sazrevanje, divljanje hormona, nesigurnost, pogrešni izbori i lutanja. I kada čovek konačno uhvati malo zrelosti i mudrosti postavlja se konstantno pitanje da li izgleda mlado. 

  Da ne pričam o tome da ne pamtim kada sam poslednji put videla stariji par da se drži za ruku, ljubi ili na bilo koji način javno izražava bliskost. Šta, od jednom nam je svima gadno da to gledamo? A što? Zar ne treba da osetimo toplinu u stomaku i da nas preplavi sreća i osmeh. To su nečiji roditelji, ili bake i deke, ili komšije, ili bivši profesori. Mislim da se stariji ljudi kriju, da su marginalizovani, da se osećaju loše jer nisu mladi, zategnuti i iskvarcovani. Ali ubeđena sam da postoje zemlje u kojima se ovi ljudi dobro osećaju!

  Drug i drugarica su se skoro vratili iz Dablina. Prvi utisak im je bio da svugde i u svakom momentu ima starih ljudi: na ulicama, u barovima, u bioskopima i na drugim javnim mestima. Tada sam shvatila da i moji prijatelji primećuju da kod nas toga nema, ili ima malo. Na koncertima klasike ili u pozorištu još i sretnem poneki stariji par, ili stariju gospođu. Ali u kafićima, na koncertima moderne muzike ili bioskopu jako retko. Kada ih i vidim, kao da se stide što su uopšte tu...

  Mislim da svako vreme nosi neku svoju lepotu i da definitivno mladost nije jedino vreme koje treba da cenimo. Naročito što znam ljude koji se u dvadesetim ponašaju kao da su stari, a i puno onih koji su u osamdesetim još uvek mladi. Sve je u glavi!

  Ohrabrite svoje roditelje, bake i deke da izađu, da se prošetaju, da odu na neki dobar koncert ili film. Obratite pažnju koliko često na putovanjima naletimo na grupe penzinera koji u šarenim šorcevima i majcama, sa veliki osmesima upijaju sve oko sebe, i uživaju u svojim penzionerskim danima. Pošaljite svoje bližnje na neko putovanje. Hajde da svako od nas proba da ne marginalizuje starost, već da je slavi! Svi ćemo jednog dana tamo stići. :) 
 

5 comments:

  1. mozda sve ovo ima veze sa zreloscu ljudi... sto si zreliji, vise si prosao i vise ti je dogadjaja, situacija i odnosa normalno. tolerises vise stvari i nisi toliko pod stresom. ne bi li bio ispunjen moras da putujes i upoznajes kulture, da bi postao svestan sta ti je potrebno. mozda je nas glavni problem psihicka i fizicka izolovanost. sve se to vremenom pretvara u duboko nezadovoljstvo i depresiju. nakon dugog perioda bez liberalnih shvatanja, ljudi postanu kruti i manje spremni za promenu pa mozda otuda i strast prema prethodnom vremenu i dobu zivota, koja cesto ume da preraste u infantilnost.

    ReplyDelete
  2. Darko, hvala na komentaru!
    Ja bih samo volela da svako prihvata prezent tens, jer je tako čovek, po mom mišljenju srećniji, nego da stalno juri prošlost.

    ReplyDelete
  3. Slažem se! otuda i mnoge nevolje ljudi, mnoga jurenja i stalna nezadovoljstva! A u tome i jeste poenta - da živimo u present tensu!
    Bravo za tekst, odličan je!

    ReplyDelete
  4. Hvala puno!
    Nadam se da će vam se i neki od narednih postova isto tako dopasti!
    Veliki pozdrav!

    ReplyDelete
  5. Mislim da se potencira "strah od starosti" ili odgadjanje smrti u celoj toj prici o mladosti. Nase drustvo je mnogo pod uticajem americke kulture koja prikazuje smrt kao nesto nasilno i neprirodno..Ako ikad budes radila statistiku o upotrebi lekova za ovo ili ono..videces da je amerika broj jedan potrosac..jer tamo svi zele da budu "perfect" i misle da se tabletama i hirurgijom i hemijom resavaju svi problemi. Taj trend dolazi i kod nas.Pronasao sam se u tvojim recima da ne bi mogla da se opet vratis u mladost lutanja,nezrelost..itd. Jedno vreme i ja sam "patio" za izgubljenim godinama ili ti propustenim prilikama..dok nisam cuo konverzaciju jedne devojke sa starijim mladicem u busu.."Ne bi imala snage da prodjem ponovo opet kroz ono sto sam prosla da mi neko da novu mladost" i tu sam se jako pronasao..jer stvarno sve te prilike i ne prilike zivotne kroz koje prolazimo u zivotu su nepredvidiv put.I ne bih imao stvarno snage za ista iskustva jer je to sve vec vidjeno i otrcano.Pozdrav!:)

    ReplyDelete