Sunday, October 14, 2012

UMESTNOST, JEFTINA ZABAVA, ILI SNAGA KOJA GURA NAPRED?



  Da li vam je poznat onaj osećaj kada završite čitanje neke dobre knjige, spustite korice, i zagledate se u daljinu, zamišljeni nad porukom koju knjiga nosi. Nakon toga, danima razmišljate: o svom životu, društvu, svom braku, poslu, prijateljstvima. Knjiga vas postepeno menja, menja vaše stavove. Ili kada izađete sa sjajne pozorišne predstave i imate potrebu da sednete negde, na kafu ili piće, pre odlaska kući, da u tišini razmislite o poruci. E, meni se ovo sve ređe dešava, a baš volim taj osećaj...                                                                                    

 
  Ja smatram da umetnost mora da podučava. Da mora da pomera granice, da provocira i time tera na razmišljanje. Da mora da se bavi zabranjenim temama. Da inspiriše, da ohrabruje. Da nameće teme za razmišljanje i da pokreće kako društvo, tako i pojedinca. A ono što mi se najčešće događa jeste da se u pozorištu sve češće osećam kao onaj mapetovac na balkonu, koji samo nešto gunđa. Zašto? Zato što je jeftin humor zauzeo glavno mesto u umetnosti. Hleba i igara, to je ono nam se najčeđće nudi.
  Da se razumemo, ja protiv humora i dobre komedije nemam ništa! Naprotiv! Znam koliko ju je teško napisati! Samo se setite Nušića, i njegovih komada, koji se igraju i danas, nakon 100 godina, sa izuzetno jakom porukom, koja ne zastareva. Ali, imam protiv isiljenog smejanja na jeftine fore, koje već za pola godine, niko neće razumeti!
  Sećam se dobro emisije Branka Kockice, u kojoj deci objašnjava šta je umetnost. Gledali su, jasno se sećam, jednu sliku, na kojoj devojčica jede bombone. Na njenom licu jasno se videlo da se prejela. Branko je deci objasnio da tako dok posmatraju umetnost, oni uče, i sada znaju kako će se osećati kada pojedu previše bombona, i da to ne treba da rade. Kapirate? Vidite film, izložbu, predstavu, pročitate knjigu, i nakon konzumacije umetnosti, morate da budete pod utiskom. Dugo vremena! I da onda menjate sebe i svoj svet, na bolje.  A ne da nakon par dana ne znate ni koja  je radnja bila.
  Naravno, tu si divni, svetli izuzetci, ja ću nabrojati samo par: knjige: Vanja Bulić „Oko otoka“, Mirjana B. Mojsilović „Glad“; pa onda predstave: Zihaj Sokolović „Cabares cabarei“, predstava koju nakon 10 godina igra kao da je pisana juče, i recimo „Velika drama“ Siniše Kovačevića; zatim filmovi poput „Šišanja“, „Parade“ i „Klipa“ (što mislite da je zabran i da se diže prašina, ako ne zato što provocira na razmišljanje, i pokazuje istinu sadašnjice). Vi budite slobodni da navedete koja knjiga, slika, predstava, film ili neka druga umetnost vas je naterala na razmišljanje i učinila boljim ljudima.
  Društvo bez prave umetnosti je klizav teren. Manipulativan. Narodu, koji se bori sa nemaštinom, juri dva posla da bi imao dovoljno za račune, poslednje je da misli o vlasti, o dešavanjima u društvu, o budućnosti. Time treba da se bave umetnici. A ja se pitam, da li se umetnici stvarno ne bave time, ili im nije dozvoljeno da se bave time? I jedno i drugo je pogubno za nas. Imajte to u vidu...


No comments:

Post a Comment