Sunday, September 2, 2012

KO JE U PRAVU? ILI: "PROSVETARI", ŠTA TO RADITE?



Štrajk prosvetnih radnika asocira me na paradu ponosa.

  Kako pročitam koji tekst u medijima, i odem na "komentare", tako naletim na pljuvanje, mržnju, pretnje, i opet na pljuvanje, mržnju i pretnje. Toliku količinu mržnje jedino sam još videla u oktobru, kada su se gajevi borili za svoja prava. 

  Nema potrebe da se posle bilo ko iščuđava zbog toga što se deca prema nastavnicima ponašaju sa nepoštovanjem. Ako se cela zemlja prema njima tako ponaša, deca mogu samo da ih oponašaju.

  A svi koji pljuju po profesorima, uhvaćeni su u genijalnu mrežu manipulacije, i skretanja pažnje sa važnijih tema. Umesto ljutnje na državu i vlast, političare i tajkune, narod se ljuti na prosvetne radnike. Umesto da se saoseća sa njima, da ih podrži, da se priključi razgovoru o lošim uslovima rada, narod baca drvlje i kamenje na iste.

  Uostalom, ako je država pred bankrotom, nema odakle da prati povišicom inflaciju, zašto neko ne izađe pred sve nas i ne kaže nam istinu, ne preuzme odgovornost, a ne da se ceo narod iskaljuje na prosveti. Ovakvim sistemom vrednosti samo dolazimo do toga da deca neće da se školuju, jer gledaju prosvetne radnike, i njihove zarade, i pitaju se čemu škola.

  Elem, kako i na koji način prosvetni radnici svojim zahtevima ugrožavaju: medicinske sestre, policiju, vojsku, itd. Ako su oni sastavili tabak, i imaju određene zahteve za državu, šta je problem da im se ostali, koji takođe misle da su im prava ugrožena, pridruže? Neko im brani? To me podseća na čuvenu misao: "Neka komšiji crkne krava". 

  Jedna od čestih rečenica u komentarima je: "Ako im se ne sviđa, neka rade nešto drugo!". Čekajte. Zašto bi iko prestao da radi ono što voli? Polazim od sebe. Ja ništa drugo ne želim da radim. Ništa drugo me ne ispunjava kao držanje časova. I treba da budem kažnjena zbog toga?

  Još jedna zabluda koja se provlači po komentarima, i "bode mi oči" je: „Imaju 3 meseca raspusta!“. Ako je ikada tako bilo, u socijalizmu, to je davno prošlo vreme. Raspust postoji, i kada se sabere, manji je od 2 meseca. Čekajte sada. Koja dva meseca? Ona koja su uvek špic sezone, kada je svako letovanje ili zimovanje dva puta skuplje nego u septembru, ili junu? Baš ta. 


  Da se razumemo, ja sam za svaku, ali svaku fer proveru nastavnog kadra, za rangiranje, za izdvajanje uspešnih od neuspešnih, za evaluaciju, za glasanje što roditelja to i dece, za sve osim za ono kako je sada.  Ja sam za da se to raščisti. I da se konačno vidi šta je sa onima koji rade dobro. Sa onima koji oplemenjuju deci živote. Nastavnici koji dobro rade moraju konačno da budu adekvatno plaćeni, stimulisani nagradnom edukacijom, mora da se pročešlje koliko je to admiinistracije zaista potrebno i da se ukine višak, i mora da se vidi u kojim uslovima ljudi rade.
   
  I na kraju, da svima bude jasno: ja radim u školi koja nikada nije štrajkovala, niti će. Gde se radi subotom, regularno, kao i svaki drugi dan, gde dodatnih časova ima skoro kao i redovnih, a ni jedan jedini nikada nije bio plaćen. I tako će uvek biti, jer volimo svoj posao, i radimo ga srcem.

  I kao poslednje: ja lično nisam za štrajk. Mislim da u toj situaciji gube deca, a profitiraju sindikati. Da zaokružim poređenje sa početka teksta, nisam ni za paradu ponosa, bar ne u ovom trenutku. I u jednom i u drugom slučaju ima mnogo, mnogo drugih načina da se ljudi bore za svoja prava.  

Zbog toga sam napisala ovaj tekst, jer ovo smatram mojim načinom.


No comments:

Post a Comment