Ako bi se igrali slobodnih asocijacija, na
reč jesen, većina ljudi bi odgovorila: siva. Ili: depresija. Ili već nešto
slično tome...
Za mene jesen ne predstavlja bilo šta negativno. Naprotiv.
Jesen nas tera, mimo naše volje, da ostanemo sami sa sobom. Da se umirimo. Da provedemo vreme nasamo sa svojim mislima. Da li me to plaši? Uvek! Ali, naučila sam da
nakon razgovora sa samom sobom, uvek izlazim kao pobednik.
Usamljenost i samoća nisu isto. Samoća nas
tera da čujemo svoj glas. Svoj unutrašnji glas. Onu devojčicu u nama, koja uvek
zna šta je najbolje za nas, ali je pri gužvi i galami koja nas ukružuje, retko
čujemo. I katkad se dogodi da zaboravimo na nju.
Zato u
jesen, kada nebom više ne šara sunce, kada krošnje ne mame naše poglede jarko
zelenim bojama, kada mirisi ne golicaju naše noseve, ostajemo ogoljeni. Ogoljeni
pred sobom.
Prihvatite taj izazov ovog sivog godišnjeg doba.
Jeste zastrašujuća ta tišina, koju kadkad prekine zvuk kišnih kapi koje se odbijaju
o okvir prozora. Primirite se. Slušajte. Kada strah nestane, videćete sebe.
Čućete sebe.
Iz tog mira nastaju najlepše ideje. Najčvršće
odluke. Najtrezvenije misli.
Jeseni, dobro nam došla!!
No comments:
Post a Comment