Wednesday, September 12, 2012

NOVE OLIMPIJSKE MEDALJE STIGLE U NAŠU ZEMLJU! DRŽAVO, STIDI SE!


Ovo je zemlja u kojoj invalidi ne postoje. 

  Kako odem van zemlje, tako vidim ljude u kolicima, koji potpuno neometano žive svoje živote: rade, letuju, izlaze, zabavljaju se. I onda se zapitam, kako to da u Srbiji njih nema? 

Ne, ima ih. Ali su NEVIDLJIVI. 

  Nije ništa učinjeno da im se obezbedi normalan život. Nemamo gradski, niti prigradski prevoz sa vozilima adaptiranim za ljude u kolicima, da mogu sami da uđu u autobus. Naglasak na - sami! Pristup: školama, fakultetima, bolnicama, pozorištima, bioskopima, bankama, poštama i slično – nije prilagođen za normalno, samostalno, kretanje ljudi u kolicima. O banjama i spa centrima da ne govorim! Čast izuzetcima, naravno. Na žalost, ti izuzetci su u ozbiljnoj manjini.

  Vidim da su svi redom zgroženi i zapanjeni zbog toga što paraolimpijski nosioci medalja nisu dočekani u Beogradu kako dolikuje. Šta vas tu čudi? Kako se prema njima ova držva, i većina građana odnosi SVAKODNEVNO, tako se dogodilo i u ovom slučaju. Mene je sramota svaki dan, kada čujem kako se prema nekome ko je drugačiji od većine, ma po kom osnovu, neki ljudi ophode. A država posebno, jer ona daje primer, zar ne? 

  I nemoj da mi neko pomene pare! Kako je mogao da se organizuje predhodni doček za četiri medalje, da se priredi sve kako i treba za te sportiste, šta je sada bio problem? Previše je para potrošeno u Guči, na zabavljanju mase u želji da ne vide realnost?

  Mene je najviše dirnulo to što izgleda da ove sportiste ovo nije ni pogodilo. Da li su navikli na takvo ponašanje prema njima?

  A šta se dešava sa svima nama? Kako je moguće da ništa ne preduzimamo? Kako neki novinar ne pita mamlaza koji je za ovo zadužen (izvinjavam se na pogrdnom izrazu): „Alo, bre, kako tako nešto dozvoljavaš?“!

  Možda se svi u ovoj zemlji osećamo ugroženo, i toliko smo navikli na neku vrstu diskriminacije da nas više ništa ne čudi. A pitanje je i šta bi u ovoj situaciji neko od nas, kao običan građanin, mogao da uradi.

  Moj doprinos problemu je ovaj teskt. I mislim da je veoma važno da nastavimo da razgovaramo na ovu temu: na blogovima, na forumima, na društvenim mrežama. Ako dozvolimo da prođe tek tako, neprimećeno, onda smo se i sami stopili u masu koja diskriminiše...

3 comments:

  1. Prvenstveno, termin "invalid" je diskriminisuci. Pravilan izraz je "osoba sa invaliditetom". Sto se tice problema i resavanja istih, prvo treba ponistiti razliku u načinu ophodjenja i izrazavanja izmedju nas i njih (Mi i Oni). Govorim o načinu na koji je ovaj tekst lingvistički neadekvatan. Osobe sa invaliditetom nisu samo osobe koje se krecu uz tehnička pomagala, postoje razni vidovi invaliditeta koji nisu toliko vidljivi. Takodje problema ima pregrst, pocev od neprilagodjenosti zdravstvenim i socijalnim sluzbama (zena sa invaliditetom donjih ekstremiteta moze izvrsiti ginekoloski pregled samo u jednoj ambulanti u Beogradu i Novom Sadu), do nepovoljnih uslova na trzistu rada, pristupu pravosudju i zastiti od nasilja i zlostavljanja. Vasa namera da ucinite nesto drustveno korisno je u redu i svakako za pohvalu, ali ukoliko se odvazite da pisete ubuduce o ovakvim temama, molim Vas da se bolje informisete i koristite ispravnu terminologiju.

    ReplyDelete
  2. Poštovani,
    hvala vam što ste posetili moj blog, i ostavili komentar.
    Polazim od toga da ne postoji način da nekoga diskriminišem, jer to nije u mom biću, a nisam svesna da sam usvojila model govora, "Mi" i "Oni", koji upravo - diskriminiše. Hvala Vam što ste mi na to skrenuli pažnju!
    Drago mi je da ste, uprkos ovome, shvatili srž mog teksta.
    Sa druge strane, dugo već razmišljam o žargonskim izrazima poput: invalid, peder, normalan - nenormalan, i sl. Smatrala sam da upotreba ovakvih izraza u tekstu kao što je moj predstavlja savremen jezik, a ne diskriminaciju. I da se čak na taj način lakše dopire do šireg auditorijuma. Priznajem da ću nakon Vašeg komentara još jednom razmisliti o istom.
    Srdačan pozdrav!

    ReplyDelete
  3. Vesna,
    Slazem se sa Vasim pogledima. Ovde se takve osobe nazivaju "handy kept". Znaci osobe koje imaju razne fizicke probleme ili mentalne probleme I kojima je potrebna specijalna pomoc. Ako se radi o bioskopu ili pozoristu da je moguc pristup za wheelchairs. Na radnim mestima I'm se obezbedjuje veliki monitor ako ne mogu dobro da vide ili specijalna stolica I sto za rad. Takva mesta uvek imaju oznake da su handy kept friendly. U neku ruku jeste da smo to mi I ONI , Ali mi radimo sve sto mozemo da se ONI osecaju kao mi.

    Branko Korenic, Columbia, Maryland

    ReplyDelete